Ultraljubičasta svjetlost

Ultraljubičasta svjetlost (UV-ultra violet) je dio EM spektra koji je po frekvenciji iznad spektra vidljive svjetlosti, a ispod rendgenskog zračenja.

Područje ultraljubičastog spektra obuhvata talasne dužine od nekoliko nm (nanometara) do par stotina nm, tj. red frekvencija od 1014 Hz do 1017 Hz. Kao i kod ostalih djelova spektra, oštre granice ne postoje.

Zraci ultraljubičaste svjetlosti su fotoni visoke energije.

UV svijetlo se dijeli na tri podoblasti (UV-A, UV-B i UV-C) koje se razlikuju po frekvenciji, odnosno talasnoj dužini, što znači i po energiji. Najveći prirodni izvor UV zračenja je Sunce.

Insekte privlače sve vrste svijetla ali su istraživanja pokazala da ih najviše privlači plavo ultra violentno svijetlo UV talasne dužine od oko 350 do 360 nanometara.

Naziv Talasna dužina
UV-A 315-400 nm
UV-B 280-315 nm
UV-C <280 nm

Fluoroscentna lampa ("neonka") radi tako što se u njoj jonizuje živina para niskog pritiska, a fosforoscentna prevlaka na unutrašnjoj strani lampe aposrbuje UV zračenje i emituje vidljivu svjetlost. Živina para najvećim dijelom emituje u UVC opsegu. Zato je izlaganje zračenju živine lučne lampe koja nema zaštitnu fosforescentnu prevlaku vrlo opasno.